Alber Kami - citati

Alber Kami

Alber Kami (Mondovi, Alžir, 07.11.1913 - Villeblevin, 04.01.1960), francuski romanopisac, dramatičar i esejist. Dobitnik nobelove nagrade za književnost 1957. godine. Za Drugoga svjetska rata sudjeluje u pokretu Otpora. 1945. postaje glavni urednik lista "Le Combat". Od 1947. posvečuje se isključivo književnosti. Poginuo u automobilskoj nesreći. Čitav Kamijev opus temelji se na ideji apsurdnosti ljudske sudbine. Kamija muči pitanje: kako pomiriti čovjekovu čežnju za vječnošću i efemernost njegove egzistencije? Pokušavajući da riješi tu antinomiju, Kami nalazi izlaz u Revoltu, koji životu daje sadržaj i veličinu. Apsurdnosti svijeta Kami suprostavlja stvaralački akt koji tu apsurdnost poriče ("stvarati znači dvaput živjeti"). Kami ističe poguboan utjecaj grada na modernu civilizaciju koja je izgubila dodir s prirodom, sa čistoćom krajolika, umorna i neurotična, ne poznaje mir sijeste, vedrinu duha, blagost večeri. Modernog čovjekova naziva hldnim, ciničnim monstrumom. Nasuprot svijetu današnjice evocira primjer stare Grčke, koja je "u svemu znala naći pravu mjeru". Ateist s dušom kršćanina. Kami želi da se spase moralne i duhovne vrijednosti čovjeka: one za njega predstavljaju jedini smisao u apsurdnosti života.

A zašto bi čovjek morao voljeti rijetko da bi mnogo volio?

Ako pokušam zgrabiti ovo JA u koje se osjećam tako siguran, ako ga pokušam definirati i sažmeti, ono nije ništa više od vode koja mi protiče kroz prste. Mogu opisati jedan po jedan svaki vid koji se može prisvojiti, kao i one koji su mu pripisivani, ovo odrastanje, ono porijeklo, ove strasti ili te tišine, ovu plemenitost ili ove podlosti. Ali vidovi se ne mogu sabirati.

Blagoslovljena su ona srca koja se mogu savijati. Ona se nikada ne smiju razbiti.

Bogu se obraćamo samo onda kada hoćemo da postignemo nešto nemoguće. Za nešto moguće dovoljni su nam i ljudi.

Bolje prokockati svoju mladost, nego ne učiniti s njom baš ništa.

Budući da je poredak u svijetu regulisan smrću, biće možda za Boga bolje da u njega ne vjerujemo i da se borimo svim silama protiv smrti, ne dižući pogleda prema nebu gdje on ćuti.

Čovjek bez etike je divlja zvijer puštena na ovaj svijet.

Čovjek je jedino stvorenje koje odbija da bude ono što jeste.

Čovjek je uvijek slobodan na nečiji tuđi račun.

Čovjek je više čovjek po stvarima koje prešućuje, nego po onima koje kaže.

Glupost je uvijek uporna, svijet bi to primjetio kad ne bi uvijek mislio na sebe.

Intelektualac je onaj čiji um nadzire samoga sebe.

Izvlačim iz apsurda tri zaključka: svoj revolt, svoju slobodu i svoju strast. Samom igrom svijesti pretvaram u životno pravilo ono što je poziv na smrt, tako odbacujem samoubojstvo.

Ja u stvari ne volim tvoje slike, nego tvoje slikanje.

Jedan savjet, prijatelju: ne čekaj Sudnji dan – svaki je dan sudnji.

Jedan vođa i jedan narod označava jednog gospodara i milione robova.

Jedna od karakteristika osrednjeg duha jeste vječito preračunavanje.

Jesen je drugo proljeće kada se svaki list pretvara u cvijet.

Kako iskrenost može biti uslovom za prijateljstvo. Ukus istine po svaku cijenu je strast koja ništa ne štedi.

Kako teško, kako gorko je postati muškarac!

Kriva savjest traži mogućnost da iskaže priznanje. umjetničko djelo je priznanje.

Ljepota bez draži isto je što i udica bez mamca.

Ljepota je nepodnošljiva, baca nas u očaj, nudeći nam na trenutak pogled na vječnost koju bismo željeli razvući kroz cijelo vrijeme.

Ljudi će se uvjeriti u tvoje argumente, tvoju iskrenost i tvoju ozbiljnost jedino sa tvojom - smrti.

Ljudi nikada nisu spremni da umru osim ukoliko je to za slobodu; stoga oni ne vjeruju potpuno u umiranje.