Arthur Schopenhauer - citati

Arthur Schopenhauer

Arthur Schopenhauer (Gdanjsk, 22. veljače 1788. – Frankfurt, 21. rujna 1860.), njemački filozof, autor djela Svijet kao volja i predodžba, smatra se utemeljiteljem metafizičkog pesimizma. U umjetnosti vidi jedini spas od bezrazložnog svijeta.

 

Obrazovao se u rodnom Gdanjsku i Hamburgu, a poduzeo je i brojna studijska putovanja: od 1797. do 1799. boravio je u Francuskoj, u Le Havreu, a između 1803. i 1804. boravio je u Nizozemskoj, Švicarskoj, Austriji, te u Francuskoj i Engleskoj.

 

Godine 1813. u Jeni je obranio disertaciju iz filozofije O načelu razloga (Ueber die vierfache Wurzel des Satzes vom zureichenden Grunde), koja je iste godine i objavljena. Godine 1816. izašlo je prvo izdanje rasprave Ueber das Sehen und die Farben (O vidu i bojama), koja se nadovezuje na Goetheove znantvene teorije. Svoje je najvažnije djelo, Die Welt als Wille und Vorstellung (Svijet kao volja i predodžba) Schopenhauer pisao od 1814. do 1818., a objavio godinu dana kasnije. Ondašnja je kritika to djelo primila veoma hladno. Godine 1820. Schopenhauer je počeo predavati u Berlinu. Njegova su predavanja (koja je namjerno držao u isto vrijeme kada i Hegel) imala slab odjek, tako da se ondje zadržao tek jedan semestar. Napustio je Berlin i nastavio putovati (Švicarska, Italija, Njemačka), da bi se 1825. vratio i nastavio predavati. Epidemija kolere (1831.) navela ga je da definitivno napusti akademsku karijeru.

 

Schopenhauer je smatrao da je bit čovjeka u intuiciji koja se ispoljava kao volja. Volja je bit svijeta i ona je organske i neorganske prirode. Volja sve pokreće, ona je gospodar, a intelekt sluga, a to je Schopenhauer obrazložio time što je rekao da ono što proturječi srcu ne ulazi u glavu. Pojavne stvari su zakonite, volja ne podliježe zakonu - ona je slijepi nagon. Volja nastaje iz nedostatka i ona nikada ne može biti potpuno zadovoljena, pa je bol neminovna.

 

Ovaj njemački filozof je tvrdio da kada ostvarimo neku težnju osjećamo dosadu. Tako je čovjekov život samo smjena boli i dosade. Povijest čovječanstva je besciljno lutanje i nema napretka. Schopenhauer vidi jedini izlaz u askezi, odricanju od života i utapanjem u nirvanu. Još jedan način oslobađanja od boli je u bezinteresnom doživljaju umjetnosti. (u svemu tome je vidljiv uticaj filozofije Indije).

Bogatstvo je nalik na morsku vodu; što je više pijemo, to smo žedniji.

Budala trči za užicima života i shvaća da je prevarena. Mudrac izbjegava nevolje.

Čast je, objektivno gledano, mišljenje drugih o nama, a subjektivno, naš strah od tog mišljenja.

Čovjek pun duha i u potpunoj se samoći izvanredno zabavlja svojim mislima.

Čovjeku koji je intelektualno viši od drugih, samoća pruža dvogubu korist; prvu, što je sam, i drugu, što nije s drugima.

Da bi se priznala tuđa vrijednost, treba imati vlastitu.

Da je čovječanstvo oduvijek bilo razumno, povijest ne bi bila dugačka kronika gluposti i zločina.

Divljaci se uzajamno proždiru, a pitomi se uzajamno varaju.

Druževnost spada u najopasnije, možda čak i ubitačne sklonosti, budući da nas dovodi u dodir s ljudima od kojih je većina moralno hrđava a intelektualno tupa ili izopačena.

Izvor naše sreće je u subjektivnim osobinama: plemenitom karakteru, poduzetnom duhu, sretnom temperamentu, vedrom umu i zdravom tijelu.

Kao što je ljubav prema životu zapravo samo strah od smrti, tako i društvenost ljudi zapravo nije direktna; ona se, naime, ne zasniva na ljubavi prema društvu, nego na strahu od samoće.

Ljepota je otvoreno preporučeno pismo koje za nas unaprijed pridobiva srca.

Ljubomora se uvijek rađa sa ljubavlju, ali ne umire uvijek sa njom.

Ljude u društvo tjera unutrašnja praznina i dosada. Ako osjete da su nam potrebni, ljudi postaju obijesni i arogantni.

Ljudi se tisuću puta više trude da steknu materijalno nego duhovno bogatstvo, mada je sasvim sigurno, da našu sreću stvara ono što jesmo, a ne ono što imamo.

Malo ima stvari koje će ljude više odobrovoljiti nego kad im ispričamo veliku nesreću koja nas nedavno snašla.

Mladima bi glavni predmet učenja morao biti taj da nauče podnositi samoću: ona je naime izvor sreće i duševnog mira.

Najsigurniji način da ne postaneš vrlo nesretan je taj da ne zahtjevaš biti vrlo sretan.

Najveća je od svih ludosti – žrtvovati svoje zdravlje, ma šta to bilo; zbog stjecanja imovine, zbog napredovanja u službi, zbog učenosti, zbog slave, a da o toj slasti i kratkotrajnim užicima i da ne govorimo. Što više, zdravlju treba sve podrediti.

Netko je, recimo, mlad, lijep, bogat i cjenjen, pa se pitamo, kad želimo da ocjenimo njegovu sreću, je li zbog toga vedar; ako je, naprotiv, vedar, sasvim je svejedno je li mlad ili star, uspavan ili grbav, siromašan ili bogat: on je sretan.

Nijedna laž nije toliko drska da se neki anonimni recenzent ne bi mogao njome poslužiti: pa on nije odgovoran.

On je vrlo nedruštven, to gotovo već znači: On je čovjek velikih sposobnosti.

Ono što nas najneposrednije usrećuje je vedrina uma. Ova osobina je sama sebi nagrada. Zato bi razvijanje vedrine u sebi valjalo staviti ispred svih težnji!

Ono što se zna ima dvostruku vrijednost ako se ujedno za ono što se ne zna priznaje da se ne zna

Oženiti se znači svoja prava prepoloviti, a obaveze poduplati.