Bertrand Russell - citati

Bertrand Russell

Bertrand Arthur William Russell, (Trelleck, 18. svibnja 1872. - Penrhyndeudraeth, 2. veljače 1970.), engleski filozof, matematičar, logičar, povjesničar i društveni reformator.

 

Na Trinity Collegeu u Cambridgeu studirao je filozofiju i matematiku, gdje po završetku studija 1895. počinje sveučilišnu karijeru, ali je 1916. udaljen zbog borbene proturatne agitacije, a 1918. je iz istog razloga zatvoren na šest mjeseci. Potomak je ugledne plemićke obitelji, ali ubrzo i sam stječe glas slobodnog mislioca, pacifista, kritičara građanskog morala i borca za ljudsku jednakost. Politički se angažira na lijevom krilu laburističke stranke, ali na zastupničkim izborima 1922. i 1923. nema uspjeha. Od 1938. do 1944. predavao je na različitim sveučilištima u SAD-u, a tek je 1944. ponovno izabran za profesora na Trinity Collegeu. I nakon Drugog svjetskog rata nastavlja s političkim aktivnošću humanista: bori se protiv "ludila hladnog rata", predsjedava Međunarodnom sudu za utvrđivanje ratnih zločina u Vijetnamu, pa je u 89. godini drugi put zatvoren kao vođa i sudionik antinuklearnih demonstracija.

Godine 1950. dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Njegovo prvo filozofsko zanimanje vezano je uz matematički prikaz filozofije, a iz te faze proizašlo je monumentalno djelo "Principia mathematica" nastalo u suradnji s A. N. Whiteheadom, koje je obojici autora donijelo svjetsku slavu i postalo ishodište novog smjera u filozofiji i matematici. Već 1901. istaknuo se kao briljantan logičar, uočivši paradoks koji je proizlazio iz petog aksioma Fregeove logičke analize aritmetike (Russellov paradoks). U svojoj konkretnoj društvenoj borbi decidirani je kritičar svake dominacije, proizlazila ona iz vlasništva, države ili iz međurasnih i međuspolnih odnosa.

Demokrat ne treba da vjeruje da će većina uvijek donijeti mudru odluku. Ono u šta on treba da vjeruje je da se odluka većine - pametna ili ne - mora prihvatiti, dok većina ne donese neku drugu odluku.

Dozvoljavam da kleveću žene samo oni koji priznaju da su zaboravili kako su imali majku.

Iskustvo je nemilosrdan učitelj: prvo nam da „packe”, pa nas tek onda uči kako treba postupiti.“

Ljudi teže za vjerovanjima koja odgovaraju njihovim strastima.

Ludosti učinjene u mladosti ne može nadoknaditi sva mudrost u starosti.

Moć je slatka, ona je kao droga, ona je želja koja se povećava navikom.

Nanošenje okrutnosti s mirnom savješću užitak je moralistima. Zato su izmislili pakao.

Naučnici se trude stvoriti moguće od nemogućeg a političari stvoriti nemoguće od mogućeg.

Nema sumnje da je potreba za hranom još uvijek najglavniji uzrok velikim političkim događajima.

Pobjeda nad strahom je početak mudrosti.

Religija se temelji, primarno i uglavnom na strahu. Djelimično je to strah od nepoznatog, a djelimično želja kao osjećati da imate neku vrstu starijeg brata koji će stajati iza vas u svim neprilikama i opasnostima. Strah je temelj cijeloj stvari – strah od misterioznog, strah od poraza, strah od smrti. Strah je roditelj okrutnosti, te stoga nije ni čudno da su okrutnost i religija uvijek išle ruku pod ruku.

Strah je glavni izvor predrasude i jedan od glavnih izvora okrutnosti.

Stvarni život je za većinu ljudi vječni kompromis između idealnog i mogućega.

Svaki napredak civilizacije bio je u početku žigosan kao neprirodan.

Svijet bez ljubavi je svijet bez vrijednosti.

Težnja za znanjem, mislim, ponajviše je potaknuta ljubavlju za moći.

Tragično je što su glupaci toliko sigurni, a mudri puni sumnje.

Za većinu razumnih ljudi život je vječan kompromis između idealnog i ostvarivog.