Djordje Balašević - citati

Djordje Balašević

Đorđe Balašević rođen je 11. svibnja 1953. godine u Novom Sadu kao sin oca Jovana i majke hrvatsko - mađarskog podrijetla - Veronike Balašević, rođene Dolenec. Gimnaziju je napustio u trećem razredu pa je ispite polagao izvanredno. Đorđe je prvi sa prezimenom Balašević. Njegovi su se do rata 1941. prezivali Balašev, otac je onda promijenio ime u Balašević. Studirao je zemljopis, jer, na prijemnim ispitima nije bilo matematike. U srednjoj školi htio je postati nogometaš, ali kada je kao sedamnaestogodišnjak ležao bolestan, pojava jedne muhe u sobi ga je inspirirala skladati svoju prvu pjesmu "Otkud muva".

 

Balašević se priključio jugoslavenskoj grupi "Žetva" i s njima snimio singl "U razdeljak te ljubim" koji je prodan u 180.000 primjeraka, veliki uspjeh za tadašnji jugoslavenski status. 1978. napušta grupu i osniva vlastitu, nazvanu "Rani mraz". Grupa je prvi puta nastupila u Opatiji 1978. s pjesmom "Moja prva ljubav". Tada se grupi priključio Bora Đorđević, kasnije poznatiji pod nadimkom "Bora Čorba" koji je nakon nekoliko mjeseci napustio grupu i osnovao vlastitu, (Riblja čorba).

 

1979. osvaja prvo mjesto na splitskom festivalu s pjesmom "Panonski mornar". Tada je počelo Balaševićevo razdoblje. 1980. morao je odslužiti vojni rok pa nije imao vremena za glazbu, ali uspio je napisati tekst za pjesmu Zdravka Čolića i Srebrnih krila.

 

S grupom "Rani mraz" izveo je dvije najpopularnije pjesme poput "Priča o Vasi Ladačkom" i "Život je more". 1982. napušta grupu i počinje samostalnu pjevačku karijeru.

 

Prvi album izdao je iste godine i nazvao ga Pub za kojeg je dobio mnoge pohvale. Krenuo je na samostalnu turneju Jugoslavijom i održao koncert u Beogradu, koji mu je označio uspješnu samostalnu karijeru sljedećih godina. Sljedeća dva albuma doživjela su velike uspjehe i "gurnule" Balaševića ka slavi. Proglašen je odličnim tekstopiscem i izvođačem. Album Bezdan iz 1986. donio mu je mnogo nagrada i dobio velike pohvale.

Dame biraju. O, još kako… I uglavnom izaberu barabe.

Godine nas obrade različito – nekom postane važno s kim će leći, a nekom s kim će se probuditi.

Ima tišina kojih se sećam više nego najlepših reči.

Izmislili su milion načina da vreme prođe, a nijedan da se vreme zaustavi. Što se mene tiče, i ne moraju više da rade na tome – ovo baš i nisu neka vremena za zaustavljanje.

Jedno je kad čezneš za nekim ko je daleko, a sasvim drugo kad čezneš za nekim ko je kraj tebe.

Kad predugo traje, i tišina nekako zazvuči.

Ljudi su kao školjke - moraš ih otvoriti na hiljade da bi pronašao biser.

Ma, uzalud… Uz život se ne prilaže uputstvo za upotrebu i svako to odredi kako ume: zanemi tamo gde bi drugi viknuo, nasmeje se gde bi drugi zaplakao, uvredi se tamo gde bi se drugi obradovao… Uđe u pogrešan vagon, siđe stanicu pre ili kasnije… Pokoleba se, samo prebaci veslo iz ruke u ruku, a struja ga odnese presudno dalje, odredi drugo mesto gde će pristati.

Možda nisam maher da odmah procenim ljude, al’ puštam da im jezici odrede mesto u mom životu.

Nekima se čini da su sve moje pesme iste. Shvatam ih potpuno. Meni su, na primer, one Ajnštanove pesme sve iste. Nismo svi svemu dorasli.

Nikad ne znaš ko će zasijati kad ti ostaneš u mraku.

Nisam ja baš svaku pesmu napisao onako kako sam zamislio, ali ne bi bilo fer da bunim, jer neke su ispale i bolje.

Oni što te uopšte ne znaju najviše laju, a oni što te najbolje znaju najviše ćute.

Ponekad nas ništa ne može uplašiti kao ostvareni san.

Postoji milion gradova u koje možeš da odeš, ali samo jedan u koji možeš da se vraćaš.

Put do zvezda je samo etapa kružnog puta do sebe.

S tugom jednostavno treba umeti. Tuga je kao starica koja prodaje karanfile po kafanama, uporno se moraš praviti da je ne primećuješ, pa će se kad-tad okrenuti i otići, iako ti se u prvi mah čini da će zauvek cvileti kraj stola. I pazi, pokloniš li joj samo mrvicu pažnje neće se smiriti dok ti ne uvali čitavu korpu i onda si gotov. Jer Tuga nikad ne zaboravlja lica galantnih mušterija. I nikad te više neće zaobići.

Srećni nikad ne razmišljaju o sreći. To je posao za nesrećne. Svi primete sreću u nesreći, a o nesreći u sreći razmišljaju samo blesavi. I iskusni...

Tajne su kao device – s njima se mora nežno. Bilo bi tako slatko naprosto im strgnuti bluzicu, a opet, čarolija je potpuna tek ako ih pustiš da se same otkriju.

Teško se budim, a još teže prestajem da sanjam.

Zaljubiš se jer je to tebi potrebno, a voliš jer je to potrebno nekom drugom.

Zauvek je, ipak, samo reč... Velike reči obično imaju malu grešku i smanjuju se za mrvičak svaki put kad ih izgovoriš. Ni od mog zauvek nije ostalo bog zna šta.