Honore De Balzac - citati

Honore De Balzac

Honore De Balzac živi i radi u prvoj polovici 19. stoljeća, u vrijeme kada se u Francuskoj sukobljavaju prošlost, sadašnjost i budućnost, kada jača buržoazija u svojoj nezadrživoj težnji za vlašću i bogaćenjem. Sila novca je jedina sila koja pokreće taj svijet. U svojoj Ljudskoj komediji Balzac ističe da Francuskom ne vladaju ni kralj ni ustav već "svemoćna petofranka". U svojim djelima diže glas protiv društvenog morala svoga doba, protiv ljudskih konvencija, nepravdi, nečovječnosti i protiv zakona koji su "paučina kroz koju se provlače krupne muhe, a zaglavljuju sitne mušice". Iako je cijenio ekonomsku i društvenu ulogu feudalaca, a aristokraciju smatrao nosiocem kulturnih vrijednosti, u svojim je književnim djelima morao priznati kako je upravo ta klasa nemoćna i nesposobna da se uhvati u koštac s novim vremenom, s novim oblicima privređivanja, bogaćenja i eksploatacije. Iako je u romanu Seljaci htio prikazati tragediju cijepanja plemićkih veleposjeda, on je prikazao svu težinu položaja seljaka koji su poslije revolucije oslobođeni, izborili dio zemlje od feudalaca, da bi odmah iza toga počeli robovati seoskom kapitalu. Balzac je rođen 1799. u Turu u Francuskoj u malograđanskoj obitelji. U Parizu je završio pravo, no posvetio se književnosti.

 

Među prijateljima se nije isticao. Počeo je pisati u dvanaestoj godini. Balzac mimo volje svojih roditelja, koji su željeli da bude bilježnik, piše romane pod tuđim imenima, osjećajući i sam da su bez vrijednosti. Otac i majka protivili su se književničkom zanatu, smatrajući da se neće moći materijalno osigurati. Prvim svojim radovima Balzac ne samo da nije postao slavan, već nije bio ni zapažen. Težak je bio put Balzaca do književnog uspjeha. Prvi neuspjesi nisu ga obeshrabrili. Postaje izviđač i štampar, ali ni u tome nije imao uspjeha pa napušta taj posao s velikim dugovima koji će ga pratiti do smrti. Balzac nije klonuo duhom. Piše roman Šauni u kojem se ispoljila sva njegova pripovjedačka snaga. Prije Balzaca svakidašnji život običnog čovjeka smatran je nedostojnim književne obrade, a Balzac je uradio upravo to. Opisao je sve klase: plemstvo koje nezadrživo propada, buržoaziju koja se uzdiže u težnji za stjecanjem novca i položaja, sitnu buržoaziju, lihvare i zelenaše, seljake koji su uklješteni između veleposjednika i seoskog kapitala. Svim je svojim pripovijetkama i romanima Balzac dao zajednički naziv - Ljudska komedija.

Ljudi jednako preuveličavaju i sreću i nesreću: nikad nismo ni tako sretni ni tako nesretni kako se to govori.

Ljudi umiru u očaju, dok veliki duhovi umiru u ekstaziji.

Lopov počinje time što predstavlja da laž naliči na istinu, a završava time što istina naliči na laž.

Majčino srce je duboka provalija na čijem dnu ćeš uvijek naći oprost.

Majka koja je doista prava majka nikad nije slobodna.

Misao nije ovisna o našoj volji.

Mladost imamo da bi činili gluposti, a starost da bi za tim glupostima žalili!

Muškarac je jadno biće u poređenju sa ženom.

Muža će najbolje osvetiti ženin ljubavnik.

Naši najveći neprijatelji su u našem rodu. Kraljevi nemaju braću, sinove, niti majke.

Ne postoji takva stvar kao što je veliki talent ukoliko nema velike snage volje.

Nevaljalci su veliki junaci u ljubavi.

Nezahvalni smo možda samo zato što nismo u mogućnosti da se odužimo.

Niko ne voli žene zato što su lijepe ili ružne, glupe ili inteligentne. Mi volimo zato što volimo.

Ništa ne može dublje rastužiti od nezaslužena priznanja, a iz kojega je čovjeku nemoguće da se podigne.

Ništa nije tako u stanju da ražalosti ženu kao povrijeđena sujeta: nikad još nisam vidio loše obučenu ženu da je ljubazna i raspoložena.

Običnomu puku,dubina je neshvatljiva. Odatle možda proizlazi divljenje naroda prema svemu onome što ne razumije.

Oni koji prebrzo troše se nikada neće obogatiti.

Osamljivanje je dobro, ali moraš imati nekoga ko će ti reći da je osamljivanje dobro.

Postoji nešto veliko i strašno u samoubistvu.

Pravila lijepog ponašanja su nacionalno licemjerstvo.

Prva ljubav jedne žene je nešto dragocjeno. Kasnija ljubakanja imaju nečeg iskonskog.

Raskoš u osjećanjima,to je poezija siromaha; bez tog bogatstva šta bi ljubav bila za njih?

Ružnoća nad ljepotom ima tu prednost što ljepota prolazi, a ružnoća ostaje.

Slava je otrov koji treba uzimati u malim dozama.