Honore De Balzac - citati

Honore De Balzac

Honore De Balzac živi i radi u prvoj polovici 19. stoljeća, u vrijeme kada se u Francuskoj sukobljavaju prošlost, sadašnjost i budućnost, kada jača buržoazija u svojoj nezadrživoj težnji za vlašću i bogaćenjem. Sila novca je jedina sila koja pokreće taj svijet. U svojoj Ljudskoj komediji Balzac ističe da Francuskom ne vladaju ni kralj ni ustav već "svemoćna petofranka". U svojim djelima diže glas protiv društvenog morala svoga doba, protiv ljudskih konvencija, nepravdi, nečovječnosti i protiv zakona koji su "paučina kroz koju se provlače krupne muhe, a zaglavljuju sitne mušice". Iako je cijenio ekonomsku i društvenu ulogu feudalaca, a aristokraciju smatrao nosiocem kulturnih vrijednosti, u svojim je književnim djelima morao priznati kako je upravo ta klasa nemoćna i nesposobna da se uhvati u koštac s novim vremenom, s novim oblicima privređivanja, bogaćenja i eksploatacije. Iako je u romanu Seljaci htio prikazati tragediju cijepanja plemićkih veleposjeda, on je prikazao svu težinu položaja seljaka koji su poslije revolucije oslobođeni, izborili dio zemlje od feudalaca, da bi odmah iza toga počeli robovati seoskom kapitalu. Balzac je rođen 1799. u Turu u Francuskoj u malograđanskoj obitelji. U Parizu je završio pravo, no posvetio se književnosti.

 

Među prijateljima se nije isticao. Počeo je pisati u dvanaestoj godini. Balzac mimo volje svojih roditelja, koji su željeli da bude bilježnik, piše romane pod tuđim imenima, osjećajući i sam da su bez vrijednosti. Otac i majka protivili su se književničkom zanatu, smatrajući da se neće moći materijalno osigurati. Prvim svojim radovima Balzac ne samo da nije postao slavan, već nije bio ni zapažen. Težak je bio put Balzaca do književnog uspjeha. Prvi neuspjesi nisu ga obeshrabrili. Postaje izviđač i štampar, ali ni u tome nije imao uspjeha pa napušta taj posao s velikim dugovima koji će ga pratiti do smrti. Balzac nije klonuo duhom. Piše roman Šauni u kojem se ispoljila sva njegova pripovjedačka snaga. Prije Balzaca svakidašnji život običnog čovjeka smatran je nedostojnim književne obrade, a Balzac je uradio upravo to. Opisao je sve klase: plemstvo koje nezadrživo propada, buržoaziju koja se uzdiže u težnji za stjecanjem novca i položaja, sitnu buržoaziju, lihvare i zelenaše, seljake koji su uklješteni između veleposjednika i seoskog kapitala. Svim je svojim pripovijetkama i romanima Balzac dao zajednički naziv - Ljudska komedija.

Slava je sunce mrtvih

Smrt ujedinjuje isto koliko i rastavlja; ona umiruje sva svađalačka osjećanja.

Starac je čovjek koji je završio svoj ručak i gleda druge kako jedu.

Tko bi mogao odrediti granice gdje slast prelazi u bol, a gdje je bol još slast.

Tko može upravljati jednom ženom, može upravljati i jednim narodom.

Tko traži odlikovanje, nije ga zaslužio, a tko ga je zaslužio, njemu nije potrebno.

Trajanje strasti je proporcionalno inicijalnom odbijanju žene.

Tvrdičenje počinje onde gdje prestaje sirotinja.

U životu su najgore one parnice koje vodimo sami sa sobom.

Ubiti rođaka koji te zamara je dobro, ali naslijediti poslije njegov imetak je istinsko zadovoljstvo.

Uvijek pretjerujemo u iskazivanju naše sreće ili nesreće. Nikada nam nije tako loše, niti smo tako sretni, kao što kažemo da jesmo.

Većina muževa me podsjeća na orangutane koji pokušavaju da sviraju violinu.

Vi, koji ste po pravu svakoga Rafaela i svakoga Pita već bili veliki pjesnik u dobu kad su ljudi još tako mali, vi ste se, kao Šatobrijan, kao svi istinski talenti, borili protiv zavidljivaca koji hvataju busiju iza stubaca u novinama ili se kriju u novinskom podzemlju. I zato želim da vaše pobjedonosno ime doprinese pobijedi ovog djela koje vam posvećujem, i koje bi, prema mišljenju izvjesnih ličnosti, bilo čin smjelosti isto toliko koliko i pripovijetka puna istine. Zar ne bi i novinari, kao markizi, finansijeri, ljekari i državni tužioci, pripadali i Molijeru i njegovom pozorištu? Zašto bi onda LJUDSKA KOMEDIJA, koja castigat ridendo mores, obišla jednu silu, kad pariska štampa ne obilazi nijednu od njih? Sretan sam, gospodine, što mogu da se nazovem Vaš iskreni poštovalac i prijatelj, de Balzak. (O Viktoru Igou)

Zakoni su paučina kroz koju prolaze velike muhe, a u koju se hvataju male.

Zapamtite: od svih rana, neizlječive su samo one koje zadaje jezik, pogled, podsmijeh i prezrenje.

Žena je kraljica svijeta i ropkinja želja.

Žena je muškarcu ono, što on iz nje učini.

Žena poznaje lice čovjeka kojeg voli kao što moreplovac poznaje otvoreno more.

Žene misle kao kraljevi, da im sve dugujemo.

Žene su uvijek iskrene čak i onda kad su licemjerne jer se povode za nekim prirodnim osjećajem.

Život muškarca je slava, život žene - ljubav.