Ivo Andrić - citati

Ivo Andrić

Ivo Andrić je rođen 9. oktobra 1892. u Travniku. Majka ga je još u povoju odnela u Sarajevo, gdje joj je muž službovao. Godine 1894. otac mu umire od tuberkoloze. Majka ga je odnela sestri svoga muža u Višegrad, udatoj za austrijskog žandarmerijskog narednjka sa kojim nije imala dece. Njih dvoje su prihvatili mališana i brinuli se o njemu,u svojoj kući na samoj obali Drine, koja se nalazila u neposrednoj blizini ćuprije Mehmedpaše Sokolovića. U Višegradu Ivo Andrić pohađa osnovnu školu. U jesen 1903. godine upisuje se u Veliku gimnaziju u Sarajevu, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu. Stanuje s majkom koja radi kao tkalja u obližnjoj fabrici ćilima. Među gimnazijalcima zapažen je kao pripadnik nacionalističke omladine. 24. juna u Velikoj gimnaziji u Sarajevu položio je veliku maturu. Iste godine, 14. oktobra upisuje se na Mudroslovni fakultet Kraljevskog sveučilišta Franje Josipa I u Zagrebu. Dobio je stipendiju Napretka, hrvatskog kulturno - prosvetnog društva iz Sarajeva.

Ako, sa krajnjim naporom, čovjeku koji stari pođe za rukom da se održi uredan i čist, to je sterilizirana čistića apoteke a ne čistoća cvijeta.

Bolest je sirotinjska sudbina, ali i bogataška kazna.

Cijelog života se liječimo od nesretnog djetinjstva.

Čim jedna vlada osjeti potrebu da svojim građanima obećava putem plakata mir i blagostanje, treba biti na oprezu i očekivati obrnuto od toga.

Čovjek koji ne voli nije sposoban osjetiti veličinu tuđe ljubavi, ni snagu ljubomore, ni opasnost koja se u njoj krije.

Čovjeka ćete najbolje upoznati ako ga promatrate kako se ponaša kad se nešto dijeli besplatno.

Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje!

Da je šutnja snaga, a govorenje slabost, vidi se po tome što starci i djeca vole pričati.

Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati!

Dugi su i zamršeni računi i obračuni između onih koji imaju i ne daju i onih koji nemaju ništa do svojih potreba.

I vrline jednog čovjeka mi primamo i cijenimo potpuno samo ako nam se ukazuju u obliku koji odgovara našim shvaćanjima i sklonostima.

Ima izvjesnih mislilaca čija filozofija nije ništa drugo, do neki duševni komoditet, neko rimovanje misli.

Ima ljudi čiji je život tako dobro ispunjen da nas ni svojom smrću ne mogu obeshrabriti.

Ima u nekim ljudima bezrazložnih mržnji i zavisti, koje su veće i jače od svega što drugi ljudi mogu stvoriti i iizmisliti.

Imati veliku snagu, fizičku ili moralnu, a ne zloupotrijebiti je bar ponekad, teško je, gotovo nemoguće.

Ja sam, Envere, u mojoj literaturi došao do avlinskih vrata, a ti si ušao u kuću. (o Enveru Čolakoviću)

Kad se počnemo pitati što ćemo sa svojim životom (kod nekih se to pitanje postavlja i u mlađim godinama, a kod većine sa prvim pojavama starenja), to je znak da silazimo sa pravog puta i da život ne zna što će sa nama. Jer, ne živimo mi život, kao što u svojoj slijepoj egocentričnosti mislimo, nego život upotrebljava nas, upravlja nama i odbacuje nas kad više ne možemo poslužiti njegovim nama nepoznatim ciljevima. Poslije toga mi još "živimo" neko vrijeme, ali samo po inerciji, krećući se vlastitim pogonskim sredstvima, dok nas taj život ne skloni sa piste kao smetnju svom živom prometu. Događa se, osobito na putovanjima i kad ostanem duže sam, da izgubim račun o vremenu i o sebi u njemu, da mi posve nestane utvrđeno osjećanje vremena, kao što čovjeku nestaje daha, da gubim brzinu i padam kao mrtav predmet, vlastitiom težinom. Tada se gubi najprije sjećanje, pa svijest o sebi i svojim dimenzijama, planovima, dužnostima i potrebama, naglo slabi volja i odlijeva se snaga od nas. U tom stanju, kad bi potrajalo, ne bi se moglo živjeti ni onoliko koliko čovjek može izdržati bez vode ili bez hrane, jer od njega postaje živo ništa koje se gubi u općem, bezimenom postojanju.

Ljepša duša dublje jeca.

Ljubav, kad je iskrena i duboka, lako prašta i zaboravlja.

Ljudi često cijelog vijeka vuku za sobom obzire, kao lance, a na kraju vide koliko su nedostojni i nepotpuni.

Ljudi koji ne paze što govore i ne vode računa kad što govore ni pred kim govore, a mnogo više misle o tome kako izgledaju i kakav dojam ostavljaju dok govore, nisu ni prijatni ni korisni, i sa priličnom vjerovatnošću može se kazati da će cijeloga života biti i sebi i drugima nezgodni i teški. Ali, sa druge strane, ljudi koji samo na to paze i samo o tome vode računa, a ni po čemu drugom nisu ništa bolji. Naprotiv. U ovom slučaju pravi put je zaista u sredini.

Ljudi koji sami ne rade i ne poduzimaju ništa u životu, lako gube strpljenje i padaju u pogreške kad sude o tuđem radu.

Ljudi male pameti rijetko se boje da ne budu dosadni.

Ljudi vole razgovore o padu i poniženju onih koji se suviše visoko uzdignu i polete.

Mir i spokojstvo, jedina su dobra i najveće dostojanstvo skromnih i bezimenih ljudi.