Ivo Andrić - citati

Ivo Andrić

Ivo Andrić je rođen 9. oktobra 1892. u Travniku. Majka ga je još u povoju odnela u Sarajevo, gdje joj je muž službovao. Godine 1894. otac mu umire od tuberkoloze. Majka ga je odnela sestri svoga muža u Višegrad, udatoj za austrijskog žandarmerijskog narednjka sa kojim nije imala dece. Njih dvoje su prihvatili mališana i brinuli se o njemu,u svojoj kući na samoj obali Drine, koja se nalazila u neposrednoj blizini ćuprije Mehmedpaše Sokolovića. U Višegradu Ivo Andrić pohađa osnovnu školu. U jesen 1903. godine upisuje se u Veliku gimnaziju u Sarajevu, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu. Stanuje s majkom koja radi kao tkalja u obližnjoj fabrici ćilima. Među gimnazijalcima zapažen je kao pripadnik nacionalističke omladine. 24. juna u Velikoj gimnaziji u Sarajevu položio je veliku maturu. Iste godine, 14. oktobra upisuje se na Mudroslovni fakultet Kraljevskog sveučilišta Franje Josipa I u Zagrebu. Dobio je stipendiju Napretka, hrvatskog kulturno - prosvetnog društva iz Sarajeva.

Tijek događaja u životu ne zavisi od nas, nikako ili vrlo malo, ali način na koji ćemo te događaje podnijeti, u dobroj mjeri zavisi od nas.

Tko čini dobro, od njega se jos više dobra očekuje.

Tko je duga vijeka, taj nadživi sve, pa i svoje zasluge.

Toliko je bilo stvari u životu kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živeti.

Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti.

U zemlji mržnje najviše mrze onoga tko ne umije mrziti.

Vrijednost ljepote je u beskrajnoj raznolikosti vidova u kojima nam se javlja. U tome je i njena oplemenjujuća snaga i njena najveća draž.

Za one koji su nošeni mladošću i gonjeni željom, i dužina očekivanja i gorčina neizvjesnosti samo su sastavni dio velike slasti koju ljubav svakome obećava.

Zarazna je i razorna moć laži.

Zašto je od svih stvorova samo čovjeku dano da može zamrziti svoj život?

Žena stoji, kao kapija, na izlazu kao i na ulazu ovoga svijeta.

Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.

Životna snaga jednog čovjeka mjeri se, pored ostalog, i njegovom sposobnošću zaboravljanja.

Zvjezdanog neba i ljudskog srca nikad se čovjek neće moći nagledati.