Jovan Dučić - citati

Jovan Dučić

Jovan Dučić (1871 - 1943), rođen u Trebinju. Po završenoj i učiteljskoj školi u Somboru, bio je učitelj u Bjeljini i Mostaru. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Zora (Mostar, 1896 - 1899). Studirao na filozofsko - sociološkom fakultetu u Ženevi, odakle je češće odlazio u Pariz. Od 1907. godine je u diplomatskoj službi Srbije na raznim dužnostima (Carigrad, Sofija, Atina) i Jugoslavije (delegat Lisabonu). Godine 1941. presao je u Geri - SAD, gdje je u aprilu 1943. umro. Posmrtni ostaci su mu 2000. godine preneseni u Trebinje, što je bila njegova poslednja želja.

 

Dučić je najmarkantnija ličnost srpske književnosti u prvim decenijama 20. vijeka. Pod uticajem francuskih simbolista i parnasovaca on je unio novi duh u srpsku poeziju, obogačujući njenu sadržajnost novim temama i novim izvorištima inspiracije. "Kabinetski radnik na mučnom poslu rima i ritma", kako je sam za sebe govorio, on je njegovao kult forme, tezeći ka savršenstvu, ka organskoj usklađenosti svih elemenata versifikacije. Sve je u toj poeziji elegantno i virtuozno rečeno, blistavo, jasno i tačno, kadkad do mjere da pojedini stihovi zvuče kso lozinke i sentencije. Ubjeđeni pristalica teorije "l' art pour l' art", on je stvarao poeziju koja treba da bude "odveć gorda da bi živjela za druge", usredsređenu na velike, večite teme, ljubavi, smrti, religije. Osim pjesama, pisao je putopise Gradovi i himere, filozofske eseje Blago cara Radovana, kao i eseje o književnosti (o Vojislavu Iliću, Bori Stankoviću, Kočiću i dr. ). Djela: Pjesme (1901), Pesme (1906), Plave legende (pesme u prozi 1908), Grof Sava Vladislavić (1942), Staze pored puta - Jutra sa Leutara - Moji saputnici (stihovi, proza, 1951), Lirika (1943). U nekoliko navrata izlazila su mu sabrana djela, prvi put za njegovog zivota, 1929 - 1930.

 

Ne gleda nas, danas, Dučić samo "s nebeske svetle čistine" već on govori uzmemirenjem iz naše najdublje osame, iz jezika u kome je pronašao najveću meru i najdublji vir.

Ako mudrac izbegava glupaka, još više glupak izbegava mudraca.

Čovjek se zaljubi gledajući ženu, a žena se najčešće zaljubi slušajući čovjeka.

Da muškarac odista voli postojano samo jednu ženu, potrebna je mašta koja ide u priviđenje i prelazi u ludilo.

Dve su prave i najveće čovekove nesreće, nemati zdravlja i nemati prijatelja.

Glupak se naslanja na glupaka, kao slepac na slepca.

Ima i kod najzaljubljenije žene jedno mesto u duši koje hoće da se sveti onom kojeg voli. Jedna mračna klica neverstva i zloće, koju ni samoj sebi ne bi umela ni smela da prizna.

Ima ljudi koji su hrabriji pred smrću, nego pred životom.

Ja pamet muškarca računam po onom što kaže, a pamet žene po onom što ne kaže.

Jedino onaj pisac koji ženu ne bi "napao" u šumi neće je "napasti" ni u knjizi.

Jedino što muškarci ne opraštaju drugom muškarcu, je kad ima lepšu ženu nego što je njihova.

Kad bi mladost imala filozofiju starca, ne bi bilo na svetu ni ijednog sunčanog dana.

Kao glad, ni ljubav nema očiju, ali ljubomora nema pameti.

Kao što gusenice imaju boju lista na kojem leže, ili kao što polip dobije boju predmeta za koji se uhvati, i žena kad laže daje sebi izgled kakav joj treba.

Ko smisao života nije tražio, taj nije živeo, ali ako ga je tražio, nikad nije bio dovoljno srećan.

Ko veruje da je srećan, on je zaista srećan.

Kod žene je urođeno da vara na malo i na veliko, svesno i nesvesno, namerno i nenamerno, a vrlo često i bez ikakve zle namere, i čak sasvim često iz najbolje namere.

Laž daje ženi osećanje superiornosti nad muškarčevim umom i talentom, i naročito, daje joj osećanje sigurnosti pred urođenim muškarčevim brutalnostima.

Lepa je svaka žena osim one koja misli da to nije, i one koja misli da jeste.

Ljubav je čak i herojstvo, jer traži žrtve.

Ljubomoran muškarac je moralni idiot, a ljubomorna žena je gora i opasnija od preljubnice.

Ljudi koji mrze, to su najpre glupaci, a zatim i kukavice, ali nikad heroji.

Makar nesreće bile stare koliko i sreće, ipak se svetu čini kao da neko zlo nije ni postojalo.

Mladost i ljubav, to je sve što život ima.

Mnoge su mlade žene ponosne na svoju vrlinu, ali je vrlo malo ostarelih žena koje se svoje se svoje vrline sećaju sa preteranim ponosom.

Mnogo puta žena ne voli muškarca čijoj se lepoti najviše divi, jer svaka žena instiktivno oseća da je fizička lepota žensko oružje, a ona to svoje oružje ne voli da vidi u rukama muža ili ljubavnika.