Meša Selimović - citati

Meša Selimović

Meša Selimović je rođen 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. 1930. upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska književnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Građanske škole, a potom je (1936) postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Prve dvije godine rata živi u Tuzli, gdje ga hapse zbog suradnje sa NOP - om, a u maju 1943. prelazi na oslobođenu teritoriju, postaje član KPJ i član Agitprop - a za istočnu Bosnu, potom je politički komesar Tuzlanskog odreda, a 1944. prelazi u Beograd i obavlja značajne političke i kulturne funkcije. Od 1947. živi u Sarajevu i radi kao profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor "Bosna - filma", direktor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik IP "Svjetlost". 1971. godine penzionisan je i seli se u Beograd. Biran je za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni član ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznacajnije NIN-ova nagrada (1967), GORANOVA nagrada (1967), Njegoseva nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, itd. Umro je 11. 07. 1982. godine u Beogradu. Pored djela Derviš i smrt, Meša Selimović  je napisao Za i protiv Vuka, Tvrđava, Ostrvo, Krug, Sjećanja...

Ali nikad ne znamo što izazivamo u drugom čovjeku riječju koja za nas ima sasvim određeno značenje i zadovoljava samo našu potrebu.

Ali znam, uvjerio sam se, ti ne čuješ kad zovem u pomoć, a da ti to kažem, ne bi vrijedilo, varka bi bila otkrivena, ne bih ti vjerovao ma što da učiniš ili bih mislio da sve činiš iz sažaljenja.

Četrdeset mi je godina ružno doba: čovjek je još mlad kako bi imao želja, a već star da ih ostvaruje. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.

Čovek je stvoren da bude uhvaćen kad – tad.

Čovjek dobija kad daje.

Čovjek je nepopravljiv i najčešće laže sam sebi.

Čovjek je proklet, i žali za svim putevima kojima nije prošao.

Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto čovjek prihvaća sve uvjete, čak i nepovoljne i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, netko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor i onće počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji započinjati. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je promijeniti mjesto i nametne uvjete. Kuda i kako da ode?

Čovjek nikad ne treba da ode, kad treba da ostane.

Duša može često da održi telo, ali telo dušu nikad; ona posrće i gubi se sama.

Ja ne čekam sreću - rekao je smiješeći se. - Zaista? - Zaista. Imam je. - U čemu je? - U tebi. Imam tebe. To mi je dovoljno.

Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim.

Je li to mudrost, da ne očekujemo mnogo ni od sebe ni od drugih? Je li to gubitak ili dobitak, ako saznamo pravu mjeru, svoju i tuđu? Gubitak je što je ta mjera sitna, a dobitak što ne tražimo više.

Jedino u mojim očima postaješ savršenstvo. Ali znam, ipak,d a je to izgovor za moju neodlučnost, za moje bezbrojne obzire, za strah od neuspjeha, znam da se to moja sujeta odupire...

Kad vidiš da mlad čovek stremi u nebo, uhvati ga za nogu i spusti na zemlju.

Kako su ljudi glupi! Čine zlo, da im se zlo vrati.

Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo biti jer što nije bilo, nije ni moglo biti, a uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo.

Ko oprosti, on je najveći.

Krijemo ljubav, tako je i ugušimo.

Kunem se vremenom, koje je početak i završetak svega, da je svako uvijek na gubitku.

Lako će se sporazumeti dva čovjeka koji misle.

Lijepo je ovo osjećanje ponosa, brani nas od kajanja.

Ljubav je ipak jača od svega.

Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog. Pa ipak to činim, makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti u moj život.

Ljudi se ustvari boje, zato su surovi.