Paulo Coelho - citati

Paulo Coelho

Paulo Coelho rođen je 24. augusta 1947. u Rio de Janeirou u Brazilu. Pohađao je u vjersku školu Isusovaca. Kao tinejdžer rekao je majci da želi postati pisac na što mu je ona odgovorila "Otac ti je inžinjer, logičan i razuman čovjek s definisanim pogledom na svijet. Da li znaš šta uopće znači biti pisac?" Tražeći odgovor na ovo pitanje zaključio je da "pisac uvijek nosi naočale i nikad ne češlja kosu", a da mu je "dužnost i obaveza biti neshvaćen od svoje generacije". Kada mu je bilo 17, roditelji su ga zbog introverznog ponašanja i suprostavljanja tradicionalnom načinu života poslali u umobolnicu. Pustili su ga kada mu je bilo 20 godina, a u međuvremenu je bježao tri puta. Poslije je rekao "Nije da su me željeli povrijediti, jednostavno nisu znali šta da rade... Nisu to učinili da bi me uništili, nego da bi me spasili".

 

Po želji roditelja, upisao se na fakultet prava i odustao od toga da postane pisac. Nakon godine dana napustio je fakultet i počeo putovati po južnoj Americi, sjevernoj Africi, Meksiku, i Evropi. Živio je kao hipik i uživao drogu. Po povratku u Brazil pisao je pjesme za Elis Reginu, Ritu Lee, i Raul Seixasa. Zbog tih pjesama, koje je vlada smatrala ljevičarskim i opasnim, 1974. je bio uhapšen i mučen.

 

Iako je uspio zaraditi i proslaviti se pisanjem pjesama, 1986. se odlučio potpuno posvetiti pisanju romana. Preokret je nastao tokom učešća u obrednoj šetnji Put za Santijago (Road of Santiago de Compostela) u Španiji, što je i opisao u svom djelu Hodočašće.

 

Do sada je Coelho izdao 26 knjiga. Od toga su dvije autobiografske, Hodočašće i As Valkírias, a ostale su samo bazirane na ličnom iskustvu. Neke su predstavljene kao skup eseja, novisnkih članaka ili predavanja. Prodao je preko 100 miliona knjiga u preko 150 zemalja svijeta, a njegova djela su prevedena na 67 jezika.

Ako bol mora doći, neka to bude brzo. Jer život je preda mnom i moram ga iskoristiti što je nabolje moguće. Ako je pred njim izbor, neka se odluči odmah sada. Onda ću ga čekati. Ili zaboraviti.

Ako budeš dovoljno jak, nemoj se uopće stidjeti izigravati slabića; to će nagnati tvog neprijatelja da izgubi opreznost i napadne prije vremena.

Ako kreneš obećavši ono što još nemaš, izgubićeš volju da ga stekneš.

Bez obzira na ono što čini, svatko na zemlji uvijek igra glavnu ulogu u povijesti svijeta.

Bilo šta na licu zemlje može da ispriča priču svih stvari. Ako bi otvorio neku knjigu na bilo kojoj stranici, ili pogledao u nečiji dlan, ili u karte, ili let ptica, ili bilo šta, svaki čovek bi pronašao neku vezu sa onim što trenutno proživljava. Zapravo, stvari nisu pokazivale ništa, nego su ljudi, posmatrajući stvari, otkrivali način da se prodre u Dušu Sveta.

Čak i ako znači rastanak, samoću, tugu, ljubav je ipak vrijedna svakog novčića svoje cijene.

Čekanje boli. Zaborav boli. Ali ne znati zašto se odlučiti najteža je patnja.

Da bi vjerovao u svoj vlastiti put, nema potrebe da dokazuješ kako je tuđi put pogrešan.

Djeca znaju posmatrati svijet bez gorčine. Kad hoće da sazna je li neka osoba u njegovoj blizini dostojna povjerenja, ratnik svjetlosti želi najprije vidjeti kako neko dijete na nju gleda.

Do tog trenutka, putovanja, pomisao da će otići nekud daleko – sve to bilo je samo san – a sanjati je vrlo ugodno, jer nismo obavezni da činimo ništa od onog što zamišljamo. Na taj način ne izlažemo se nikakvoj opasnosti, ne doživljavamo poraze, teške trenutke, a kad jednom ostarimo, uvijek možemo optuživati druge – najčešće roditelje, supružnike ili djecu – što nisu dopustili da ostvarimo svoje želje.

Imam svoj put, put potrage za ljubavlju i činim sve što je moguće da ga pređem s dostojanstvom.

Jedina naša duboka i iskrena želja jeste da se približimo nekome. Od tog trenutka se počinju sklapati veze, muškarac i žena ulaze u igru, ali ono što se desi prije toga – privlačnost koja ih je spojila – to je nešto što je nemoguće objasniti. To je nepatvorena želja, u najčistijem obliku. I dok je ta želja još u čistom obliku, muškarac i žena se zaljubljuju u život, proživljavaju svaki trenutak, s punom predanošću i sviješću, iščekujući neprestano pravi čas za objavu posvećenja. Osobe u tom stanju ne osjećaju nikakvu žurbu, ne ubrzavaju događaje nepromišljenim postupcima. Znaju da će se dogoditi ono što je neizbježno, da istina uvijek pronađe način da se ispolji. A kad kucne čas, ne oklijevaju, ne propuštaju priliku, ne gube nijedan čarobani trenutak, jer poštuju vrijednost svake sekunde.

Kad nešto doista želiš cijeli će se svijet urotiti da to i dobiješ

Kada čovek dublje zagleda u dušu sveta lako shvati da na svetu uvek postoji jedna osoba koja čeka onu drugu, bilo to nasred neke pustinje ili nasred nekog velikog grada... I kada se te osobe sretnu i njihovi pogledi se ukrste, sva prošlost i sva budućnost gube svaki značaj... i samo postoji taj trenutak...

Kada nastojimo da budemo bolji nego što smo, sve oko nas takodje postaje bolje.

Kada viđamo uvek ista lica, na kraju ona postaju deo našeg života. A kada postanu deo našeg života, onda žele i da nam ga izmene. I ako ne bude po njihovom, nije im pravo. Jer, svaki čovek ima tačnu predstavu kako bi trebalo da živimo svoj život. A nikad nemaju pojma kako treba da prožive sopstveni život.

Ljubav ima svoj vlastiti glas i govori sama za sebe.

Ljubav je uvek nova. Svejedno je volimo li jedan, dva, deset puta u životu-uvek smo pred situacijom koju ne poznajemo. Ljubav nas može odvesti u pakao ili u raj, ali uvek nas nekamo odvede.Treba je prihvatiti, jer je ona hrana našeg postojanja. Ako je odbacimo, umret ćemo od gladi, gledajući bremenite grane na stablu života, bez hrabrosti da ispružimo ruku i oberemo plodove.Treba ići za ljubavlju gde god ona bila, čak i kad to znači sate, dane, nedelje razočaranja i tuge. Jer,u času kad krenemo u susret ljubavi,i ona kreće u susret nama. I spasi nas.

Ljubav me ponovno pronašla nakon što me bijaše tražila od nemila do nedraga.

Ljubav nas može dovesti u pakao ili u raj, ali uvijek nas nekamo odvede. Treba je prihvatiti jer je ona hrana našega postojanja.

Ljubav se samo ljubavlju otkriva.

Ljudi veoma rano saznaju razlog svog postojanja. Možda zbog toga oni tako rano i odustaju.

Možda je Bog i stvorio pustinju da bi ljudi mogli da se osmehnu urminim palmama.

Možda nas ljubav postara prije vremena i podmladi kad je mladost već iza nas

Najvažnije susrete duše dogovaraju mnogo pre nego što su se tela videla.